Velike i nenadane krize ne događaju se često u životu, a kada se dogode, u prvi trenutak one na nas imaju učinak kao da smo na vrhu kule koju je pogodila katastrofa te se ona počinje urušavati, a mi nemoćno i naglavce padamo u dubinu. To je osjećaj šoka koji nam doslovno izmakne tlo pod nogama, pregazi nas i duboko ozlijedi, a tek kasnije, u periodu nakon početne krize, postajemo svjesni do koje smo mjere ozlijeđeni i koje su to dalekosežne posljedice po nas i po naš život. Borimo se sa suzama, gubitkom elana i volje za životom, sa svakodnevnom katatonijom u kojoj se postojanje svodi na mehaničko preživljavanje.
Kriza je kao brodolom u kojem se lomi sve ono u što smo vjerovali, za što smo radili, čemu smo se nadali, gubi se svaki smisao. Urušila se kula u koju smo utkali svoju dušu. Čini se da nema izlaza iz mraka koji nas obavija. I onda jedan dan, u nekom trenutku, odjednom nanovo ulazi tračak svjetlosti,sam od sebe, onda kada je duša spremna da se izdigne iz mraka koji ju je usisao. Čovjek bačen na koljena, pogažen i povrijeđen, polako se osovljava na vlastite noge.
Različite nas krize mogu pogoditi, ali jedno je sigurno: svaka kriza kad tad dođe svome kraju. I onda kada znamo da krizu polako ostavljamo iza sebe, znamo i da osjećamo život i sebe na drukčiji način. I dok rane zacjeljuju i borimo se s gorčinom, potrebno je dati smisao vlastitoj krizi, potrebno je u njoj vidjeti još jedno učenje života. I shvatiti vlastiti udio u krizi kako bismo nadišli ideju da smo lutke na koncu, žrtve Sudbine. Mi smo naprotiv bića slobodne volje koja su sposobna stvarati vlastitu stvarnost i birati što žele za sebe, ali često postupamo iz straha i otuda proizlaze loši odabiri.
Kriza nam dolazi kao katarzička prilika da se očistimo, da zbacimo sa sebe sve što nije u skladu s nama, što je lažno ili na neki način loše za nas, što nas zarobljuje ili nam na suptilne načine otima sreću. Ona od nas odvodi sve ono što nije naše i sve one koji nisu za nas. Kriza nas uči da trebamo otpustiti očekivanja, kontrolu i predati svoju volju Božjoj volji. Ogoljuje nas, uklanjajući sve suvišne slojeve, da bismo se potom nanovo osmislili i izgradili autentičniji nego prije.
I tu leži dubina i mudrost krize. Kako kaže veliki pjesnik Rumi, Rana je mjesto na kojem svjetlost ulazi u te. Na nama je koliko ćemo i što ćemo iz nje naučiti.
Unutarnji Ocean 