Hipersenzibilnost je jedno od onih obilježja koja nisu osobito na cijeni u našem svakodnevnom okruženju. Hipersenzibilne osobe kroz život vrlo brzo nauče da hipersenzibilnost nije poželjna osobina te da ju treba što bolje zamaskirati i što manje pokazivati. Svakoj hipersenzibilnoj osobi zasigurno u mislima odzvanja poznata rečenica „Ne budi tako osjetljiv/a…“, rečenica koju su kao savjet ili kritiku bez sumnje više puta izrekli ljudi koji je okružuju. Zbog ovakvih etiketa, hipersenzibilni ljudi se često osjećaju drukčiji i nekako manjkavi u odnosu na manje osjetljivu većinu.
Tako je američka glumica Winona Ryder jednom prilikom rekla: ‘Možda sam preosjetljiva za ovaj svijet…’, što je tipično rezoniranje osobe koja je uvjetovana da vlastitu hipersenzibilnost promatra kao nedostatak. Ako k tomu dodamo da se danas u kulturi Zapada glorificira ekstrovertiranost, otvorenost i hiperkomunikacija, možemo još bolje shvatiti kakva je zapravo pozicija osoba visoke osjetljivosti. Zapadnjačka kultura konzumerizma i društvenih mreža daje apsolutnu prednost okrenutosti prema van-to može biti okrenutost prema stvarima koje konzumiramo da popunimo unutarnje deficite, ili pak okrenutost prema drugim ljudima jer ne znamo biti sami. Hipersenzibilne osobe su većinom zatvorene osobe, usmjerene prema unutra, u vlastiti vrlo kompleksan unutarnji svijet koji je prepun izoštrenih zapažanja, intenzivnih utisaka i jakih emocija. Većina visoko osjetljivih ljudi su istovremeno i introverti, što znači da iako im je socijalna interakcija potrebna kao i drugima, ona ih brzo umara te im je neophodno bavljenje samotnim aktivnostima kroz koje obnavljaju svoj rezervoar energije. Zbog svega ovoga visoko osjetljive osobe se vrlo često nalaze pod pritiskom da ne zadovoljavaju društvena očekivanja te su prisiljene ponašati se na način koji nije u skladu s njihovom prirodom, što na njih ostavlja negativne posljedice.
Unutarnji Ocean 