Zarobljeni u zoni komfora
Većina ljudi kada izgradi određeni način života nije ga sklona previše mijenjati. Što godine više odmiču, to smo se čvršće ukorijenili u našim svakodnevnim navikama, aktivnostima koje rutinski obavljamo-u našim malim, koliko toliko sigurnim i udobnim svjetovima. Ipak, unatoč udobnosti naši svjetovi mogu postati predvidljivi i monotoni. Kada u svakodnevnoj rutini ostane vrlo malo onoga što u nama pobuđuje istinski žar, čini nam se kao da smo iscrpili sve mogućnosti i sva čuda i kao da ne preostaje ništa više čemu se istinski veseliti i nadati. Negdje putem izgubimo svoju čarobnjačku palicu kreiranja novih mogućnosti i postajemo zarobljenici u zoni komfora.
Glas iz dubine
Ponekad su potrebne godine da se zonu komfora napusti, a koliko to može biti težak podvig svjedoči ona manjina koja je u tome uspjela. Jer izlazak iz zone komfora u temeljnom je neskladu s našom ljudskom prirodom koja voli naviku, sigurnost i poznato pa čak i kada je siguran i poznat svijet odavno postao bezbojan. Može proći mnogo vremena prije nego što postanemo sposobni prestati si lagati da smo zadovoljni tako i priznati si da nešto nedostaje, da u nama zjapi neka praznina. No glas iz dubine u nama nikada neće u potpunosti utihnuti koliko ga god odbijali slušati, uporno nam ponavljajući da je vrijeme za promjenu, za izlazak iz malog udobnog svijeta koji nas ne zadovoljava jer smo ga prerasli i imamo potrebu za novim vidicima.
Izbačaj u nepoznato i proces tranzicije
Onaj tko se napokon nakon mnogo promišljanja odvažio na izlazak iz zone komfora zna da bi taj izlazak bilo točnije nazvati izbačajem. Mi doista kao da ogromnom snagom volje i usprkos svim strahovima s kojima se borimo sami sebe izbacujemo iz poznatog i udobnog svijeta u nepoznato i neizvjesno. No dok se veliki dio nas opire promjeni, postoji ono mjesto u nama u koje kada pogledamo potpuno smo sigurni da si ju dugujemo, ono mjesto u kojem znamo da moramo biti iskreni prema sebi, da nam naša vlastita dobrobit mora biti na prvom mjestu na ljestvici prioriteta. U procesu tranzicije možemo proći kroz svakojake osjećaje-snažno oklijevanje, strah, unutarnju sabotažu kada sami sebe uvjeravamo da ne treba ništa mijenjati, da nam je dobro kako je iako znamo da si lažemo. Ili pak osjećamo tugu što napuštamo stari, prevladani način života, a možda i ljutnju što smo stjerani u kut i moramo ga napustiti. Što god osjećali, vrlo je naporno kroz to prolaziti i treba nam mnogo snage, ali dokle god je to naša unutarnja istina, moramo ustrajati s provođenjem promjene koja nam je potrebna.
Osobna avantura promjene
Možda želimo započeti novi život u inozemstvu, možda želimo iz grada otići živjeti na selo, ili razmišljamo o pokretanju vlastitog posla što podrazumijeva napuštanje sigurnog posla koji nas ne ispunjava istinski. Možda želimo prekinuti dugogodišnje prijateljstvo koje nas samo emotivno i psihički iscrpljuje, a možda smo u braku u kojem već dugo nismo sretni. O čemu god da se radilo, to je naša osobna avantura promjene i jednom kada se otisnemo, i brže nego što nam se čini nesigurnost i strahove zamijenit će nova sigurnost-ona sigurnost koju čovjek osjeća kada je ispoštovao sebe, kada je kroz otpuštanje onoga što je prerasao došao bliže sebi. I to je zapravo jedina istinska sigurnost u ovom svijetu iluzije-unutarnja sigurnost, povjerenje u sebe koje osjećaš nakon što si se odvažio dozvoliti i pružiti sebi novi život, nova iskustva i nove vidike.
Polje slobode i mogućnosti
Dok gazimo nepoznatim teritorijem ne skrivajući se više iza pojedinih ljudi i šupljih struktura vlastitog života, naša se svijest širi, a oko nas se otvara ogromno polje slobode i mogućnosti u kojem svaki dan može biti nova prilika za radost, za uživanje, za učenje, za stvaranje. Život nije i ne treba biti stagnacija niti voda stajačica, životu je svojstveno da teče kao rijeka ljudi, doživljaja i osjećaja. Kada osjećaš da te nešto u tvome životu više ne ispunjava, kada se osjećaš prazno ili zbog nečega imaš osjećaj težine, iskreno si priznaj da to nije više za tebe i nemoj više sebe lagati, a niti druge. Kada u nekom aspektu života više nemamo radosti, lakoće niti mira, taj aspekt života treba mijenjati jer nema toga što je vrednije od naše radosti, naše lakoće i našeg mira.
Promjena kao inicijacija
Treba znati da u promjenama nikada nismo sami-ima još mnogo onih koji kroz njih prolaze. Nije se lako odlučiti na izlazak, na promjenu, jer često nam se čini kao da će nešto u našem životu ili neki dio nas umrijeti i to nas užasava. Umire i spaljuje se nešto staro da bi se rodilo nešto novo za nas. Promjene mogu biti vrlo duboke inicijacije. Otkrivamo ponovno vlastitu snagu, vraća nam se osmijeh na lice, osjećamo mir i unutarnju sigurnost. Otvorili smo prostor za novo uz prasak, kao kada se otvara pukotina u zidu, a zid se urušava i odjednom se ispred nas pokazuje put. U širini polja svijesti oslobađamo se straha i odbacujemo teret uvjerenja koja nam ne služe. Više nema mjesta za zatvaranje sebe u lažne strukture, za bilo kakvo ograničavanje sebe.
Tekst je objavljen i na portalu Atma.hr:
Unutarnji Ocean 