Gubitak psa je vrlo bolan gubitak za vlasnika jer se radi o snažnoj emotivnoj vezi koju si teško mogu predočiti ljudi koji nikada nisu imali psa. Pas je član obitelji, u nekim trenucima čovjeku bliži od drugih ljudi. Život s psom satkan je od bezbroj lijepih, ali ponekad i teških trenutaka, kada pas doživi nezgodu ili se razboli. Pas voli svoju obitelj i daje ljubav svim članovima obitelji iako za njega uvijek postoji osoba kojoj je posebno privržen. Ljubav koju čovjek prima od psa je neposredna, jednostavna i čista. Pas vam priređuje najljepši i najveseliji doček na svijetu, iskazuje vam privrženost na sebi svojstvene načine i stalno je tu negdje blizu vas. I zato je vrlo bolno izgubiti psa i kada pas napusti ovaj svijet, odnosi sa sobom cijelu jednu malu obiteljsku povijest. Život se nastavlja, ali gubitak psa ničim se ne može nadoknaditi. U želji da vas utješe, neki će vam savjetovati da je najbolje rješenje novi pas. Kako bilo, komadić srca je otišao i neće se vratiti. I takvo, okrnjeno srce, zasigurno može ponovno voljeti drugo biće, ali prvo si treba dopustiti žalovanje za onim kojeg više nema.
U potrazi za utjehom nakon smrti psa, glavno pitanje koje se tada čovjek pita je gdje se sada nalazi njegov ljubimac. Prema kršćanskom nauku, životinje nemaju dušu i sa smrću fizičkog tijela njihovo postojanje u potpunosti završava. Osobno mi je teško prihvatiti takvu jednu postavku. Niti jedno živo biće ne može biti svedeno na skup automatskih funkcija, u svakom biću postoji božanska iskra. Ipak, životinje se razlikuju u svojim osobinama i kvalitetama, razlikuju se po stupnju razvoja. U istočnoj se filozofiji vjeruje da su sva živa bića na putu razvoja i da se ova evolucija događa iz života u život, procesom reinkarnacije. U literaturi se navodi i da životinje kroz inkarnacije prolaze razvoj od kolektivne k individualnoj svijesti. Što je od svega toga istina, ne možemo sa sigurnošću znati, ali slobodni smo odabrati svjetonazor koji je u skladu s nama samima.
Ne znam kamo je moj Vili otišao nakon što je napustio svoje stare, umorne pseće kosti, ali sasvim sam sigurna da je imao dušu i da se njegovo postojanje nastavilo u nekoj drugoj dimenziji. Vjerujem da je moj mali pas lavovskog srca sada slobodan i da istražuje livade satkane od svjetlosti.
Pokušavajući prihvatiti gubitak, spontano sam se prisjetila jedne priče koju sam davno pročitala- one mudraca Yoganande o lanetu koje je volio. Yogananda je kao dječak silno volio jedno lane kojem se približio smrtni čas. Yogananda je duboko žalovao što lane mora umrijeti i onda je tu noć usnio san u kojem mu je lane reklo da ga ne zadržava svojom tugom i vezanošću i da ga pusti da ide svojim putem. I tada je Yogananda shvatio da njegovo ljubljeno lane treba otići i nastaviti svoju evoluciju u nekom novom obliku. Lane je ubrzo nakon što je Yogananda prihvatio neminovnost njegova odlaska uginulo. Kao što nam mudri Yogananda poručuje, suočeni s bolnim gubitkom, ne preostaje nam ništa drugo nego pomiriti se s neizbježnim i vjerovati da su zemaljske boli dio dubljeg smisla i plana. Možda se doista sretnemo jednom opet, a dotad ćemo si biti blizu u snovima i sjećanjima.
Ljubav je vječna i kada odavde odemo
Jer smo tijela potrošili
Samo mijenjamo formu
Mi smo svi utkani u Dušu Svemira
I među nama nema razlika
I zato ti se nadam
Nekad, negdje, ponovno
Prijatelju najdraži
Unutarnji Ocean 